Internacionalizacija

Lep odgovor brazilskog ministra prosvete američkim studentima…
Za vrieme debate na jednom američkom univerzitetu, brazilskog ministra prosvete Cristovama Buarquea su studenti pitali šta misli o internacionalizaciji Amazonije. Američki student je postavio svoje pitanje uz primedbu da očekuje odgovor humaniste a ne Brazilca.

Evo šta je odgovorio G.Cristovam Buarque :

Naravno, kao Brazilac sam se jednostavno usprotivio internacionalizaciji Amazonije. Kolika god bila nebriga naših vlada za to bogatstvo, ono je naše.

Kao humanista, svestan sam opasnosti koja preti degradiranju okoliša u Amazoniji, mogao bih zamisliti da Amazonija bude internacionalizovana, kao uostalom i sve drugo važno za čovečanstvo. Ako bismo, u ime humanističke etike, trebali internacionalizovati Amazoniju, onda bismo trebali internacionalizovati i naftne rezerve celog sveta. Nafta je je isto toliko važna za budućnost čovečanstva koliko i Amazonija. Ali uprkos tome, gospodari naftnih rezervi osećaju da imaju pravo povećati ili sniziti njenu cenu ili proizvodnju.

Isto tako bi trebalo internacionalizovati finansijski kapital bogatih zemalja. Ako je Amazonija rezerva za celo čovečanstvo, nju se ne sme spaljivati voljom jednog vlasnika ili jedne zemlje. Spaljivati Amazoniju je isto tako ozbiljno kao i nezaposlenost koju su izazvali špekulanti globalne ekonomije. Ne smemo pustiti da samovolja špekulanata upropasti finansijske rezerve celih zemalja.

Pre internacionalizacije Amazonije želio bih biti svedok internacionalizacije svih muzeja sveta. Louvre ne treba pripadati samo Francuskoj. Svaki muzej na svetu je čuvar najlepših dela ljudskog genija. Ne smemo ostaviti da tim kulturnim bogatstvom, isto kao ni s prirodnim bogatstvom Amazonije, manipuliše ili ga uništi jedan vlasnik ili jedna zemlja. Pre izvesnog vremena je jedan japanski milioner odlučio da sa sobom sahrani sliku velikog majstora. Pre nego se to dogodi, trebalo bi internacionalizovati tu sliku.

Dok se odvija naš susret, Ujedinjene nacije organizuju Forum Milenijuma, ali neki predsednici država su imali poteškoća da stignu na Forum, zbog problema na granici Sjedinjenih Država. Mislim dakle da bi New York, sedište Ujedinjenih nacija, trebal internacionalizovati.

Makar bi Manhatan trebao pripadati celom čovečanstvu. Kao uostalom i Pariz, Venecija, Rim, London, Rio de Janeiro, Brazilija, svaki grad sa svojom posebnom lepotom i svojom istorijom bi trebao pripadati celom svetu.

Ako Sjedinjene države hoće internacionalizovati Amazoniju zbog toga što je opasno ostaviti je u rukama Brazilaca, hajde da onda internacionalizujemo i nuklearni arsenal Sjedinjenih država. Jer su SAD u stanju poslužiti se njime što bi izazvalo razaranja daleko obimnija od požara u Amazoniji koji su za žaljenje.

U toku rasprava između američkih predsedničkih kandidata, oni su zastupali internacionalizaciju šumskih rezervi sveta s tim da se za uzvrat izbrišu dugovi siromašnih zemalja.

Počnimo dakle s tim da upotrebimo iznos tog duga da osiguramo svoj deci sveta da se hrane i da idu u školu. Internacionalizujmo decu, i postupajmo prema njima, gdje god se rodila, kao prema bogatstvu koje zaslužuje pažnju celog sveta. Daleko vipe od Amazonije.

Kad svi rukovodioci sveta budu postupali sa siromašnom decom kao sa Ljudskom baštinom, neće ih pustiti da rade umesto da idu u školu, niti da umiru, kad bi trebala živeti.

Kao humanista, pristajem zastupati ideju internacionalizacije Sveta, ali dok mene Svet smatra Brazilcem, boriću se da Amazonija ostane naša. I samo naša!!!!

Iskra ljubavi i humanosti

Ništa pametnije ne mogu da smislim, sem da prenesem u celosti pričicu koja to zavredjuje Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio: „Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?" Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio: „Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete." Potom je nastavio priču. Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca: „Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?" Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu. Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima. Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: „Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka." Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim. Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine. U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta. I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !? Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu ! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše: „Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!" Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: „Šutni je, šutni je u gol !!!" Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!! Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše: 'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!' Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza. „Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, „... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet." Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće! * * * A SAD, MALI DODATAK OVOJ PRIČI: Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem e-maila, onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo poruke poput ove, tu oklijevamo ... Nasilje, vulgarnosti, bizarnosti i česte opscenosti slobodno prolaze i kolaju 'Cyberspace'-om, ali javna rasprava o uljudnosti najčešće i ne stiže u naše škole, ni na naša radna mesta. Šteta. Ako Vi sada razmišljate o tome da li da proslijedite ovu poruku, najvjerojatnije, birate ljude u svom adresaru koji su 'prikladni' za to, dakle, one koji su „prikladni" za ovu vrstu pošte. Ali osoba koja Vam je ovo poslala vjeruje da svi mi možemo utjecati na to da se stvari promjene. Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'. Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor: Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim? Stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesretnije pojedince. Pročitavši sve ovo, Vi sada imate mogućnost izabrati jednu od tri ponuđene mogućnosti: 1.Izbrisati 2.Zadržati 3.Proslijediti Neka i u Vaš dan bude utkan Sinišin duh !!!

JELENA GOJSOVIĆ - Akademski grafičar

Jelena Gojsović rođena 17.11.1984. u Zrenjaninu. Diplomirala na Akademiji Umetnosti u Novom Sadu 2007. godine, na odseku za grafiku u klasi profesora Radovana Jandrića. Trenutno pohađa Master Studije grafike na Akademiji Umetnosti u Novom Sadu. 2005. godine učesnik grafičke radionice u Subotici, u organizaciji galerije “Likovni susret”. Od početka 2008. godine član SULUV-a.

Učestvovala na više kolektivnih izložbi:

2004. Izložba studenata I godine, Akademija Umetnosti, Novi Sad
2005. Izložba studenata II godine, Akademija Umetnosti, Novi Sad
2006. Izložba studenata III godine, Akademija Umetnosti, Novi Sad
2006. XIII Bijenale studentske grafike, Galerija Studentski grad, Beograd
2007. Završna izložba studenata IV godine, Galerija Matice srpske, Novi Sad
2007. Svetsko bijenale studentske fotografije, Novi Sad
2008. Izložba novih članova, Galerija SULUV, Novi Sad
2008. XIV Bijenale studentske grafike, Galerija studentski grad, Beograd


Razgovor sa Jelenom

Recite nam nešto o svom dosadašnjem radu.
Odmah po završetku Akademije primljena sam u Udruženje likovnih umetnika Vojvodine,što je vrlo značajno za mene,tom prilikom saqm učestvovala na Izložbi novih članova,sledi izložba „30X30“ o1.o9-og u Zrenjaninu, na kojoj sam izlagala radove u okviru tih dimenzija,jer je tu bilo jedino ograničenje koje smo imali.

Šta mislite o stanju naše likovne scene?
Obzirom na to da sam tek izašla sa Akademije i da je ovo moja prva samostalna izložba,mislim da još uvek nisam dovoljno kompetenta da bih nešto rekla o tome.

Kakvi su vaši dalji planovi na polju umetnosti?
Trenutno sam fokusirana na Master studije u Novom Sadu, gde mi je ostalo još samo da uradim završni rad.

Za kraj,koji je vaš životni moto?
Mislim da još uvek nemam životni moto,ha ha ha...

Jašinski blog